Proljeće… Najljepše je doba godine, kada čitava priroda daje znakove obnovljenog života i ostavlja dojam probuđene mladosti. Uživamo svim osjetilima i polako se pripremamo za Uskrs, najvažniji kršćanski blagdan. Uz njega se veže tradicija, pa je proslava Uskrsa danas spoj starinskih i novih običaja kojima se slavi nov život.
Uskrsni običaji nakon posta
Nakon četrdeset dana korizme, Uskrs se slavi u krugu obitelji koja se okuplja oko bogatog blagdanskog stola jer, kako se u narodu kaže, „Iza posta mora biti šunke dosta!”
Vrijeme korizme poklapa se s razdobljem kada su u prošlim vremenima smočnice ostale gotovo prazne. Masti je bilo malo, suho se meso pojelo (osim šunke koja se čuvala za Uskrs), u vrtu još ništa nije rodilo, a od brašna i ukiseljenog povrća te suhih grahorica domaćice su od pamtivijeka pripremale posna jela.
Međutim, približavanjem Uskrsa, kako se priroda budi, kokice počinju nesti jaja, a kravice daju sve više mlijeka, odnosno, kako su govorili u prošlosti, perad i stoka počinju se „obnavljati”. Upravo je to razlog zbog kojeg se uskrsni jelovnik, za razliku od posnog, obogaćivao svježim mlijekom, mladim sirom i jajima. Drugim riječima, u vazmenim se jelovnicima pojavljuju mliječna peciva, kolačići i kolači, mladi i kuhani sirevi te šunka koja se skidala ili iz pušnice ili vadila iz masti u kojoj se čuvala. U nekim je dijelovima Hrvatske kuhaju, a u nekima se peče u kruhu.
Vuzmeni kuglof, gibanica i perec
U sjevernoj Hrvatskoj peče se vuzmeni kuglof, odnosno kvasno tijesto u koje se dodaje suho grožđe (grožđice), a peče se u kalupu koji u nekim dijelovima Hrvatske nazivaju medenica. Nakon pečenja, vuzmeni se kuglof prema običaju premazuje šećernom glazurom koja se u nekim domaćinstvima radi od šećera i vina.
U međimurskim krajevima priprema se vuzmena gibanica od tijesta od kojeg se i inače rade gibanice. U jednoj staroj kuharici piše: „Uzmi kilo melje cvajerice – (brašna), malo ga posoli i zamesi mlakom vodom, ali mu dodaj i octa, malo ulja, masti i mlačne vode. Mešaj dok ne dobiješ mlinac tak tenki da se kroz njega daju novine čitati.” Takve tanke gibanice nadijevaju se makom, sirom, orasima, pa i kiselom repom i zeljem, odnosno slanim nadjevima.
U sjevernim krajevima Hrvatske domaćice peku vuzmeni perec i vuzmeno srce. Vuzmeno se srce sprema kao i pogača, a u brašno se dodaju kosane mašče (kuhana mast iz tiblice ili lodrice), jaja, kvas i „fil” – nadjev od oraha ili maka. Peče se u kalupu oblika srca.
Vrtanji za kanase, čerdare i čikloše
Posjetite li u Moslavini ili Međimurju obitelj koja priprema tradicionalne kolače, možda vas ponude vrtanjem ili kovrtanjem, kolačem u obliku potkove. Nekad su vrtanje pekli prema broju članova obitelji u kući ili su se njima darivali kanasi (čuvari svinja), čerdari (kravari) i čikloši (čuvari konja), koji su čuvali blago na seoskoj gmajni (zajedničkom pašnjaku). Vrtanji se rade od brašna, ulja, šećera, soli, jaja i kvasca, a prema tradiciji, kad se tijesto zamijesilo i diglo, razvaljalo bi se, oblikovale su se potkove i po njima su se radile cifrice, odnosno razni uzorci nalik na čipku.
Gotovo u svim krajevima Hrvatske peku se medenjaci koji se za Uskrs režu u oblik zeca. U ruralnim područjima često se rade i ptičice od tijesta koje se izvalja u valjak pa se zaveže čvor. Jedan dio koji viri predstavlja rep, a drugi se dio oblikuje i prema želji ukrasi poput ptičjeg kljuna. Ako se u sredini napravi udubina, „ptičica” može držati jaje.
Slasna uskrsna poslastica: bezglutenski kuglof s bananama i osvježavajućim mliječnim kefirom
Tajna iza imena tradicionalnog kolača
Uz Jadran, na obali i na otocima najpoznatija je sirnica (pinca). Mnogi se pitaju zašto se zove sirnica, a u njoj nema sira, a radi se od kvasca, brašna, jaja i šećera. Kolač se zove sirnica jer se u prošlosti umjesto kvasca, koji danas u svježem ili suhom obliku kupujemo u dućanima, stavljalo usireno, odnosno ukiseljeno tijesto, koje je potom pokretalo fermentaciju, odnosno dizanje tijesta za sirnicu. Od začina, u sirnicu se stavlja limunova ili narančina korica, a u nekim se dalmatinskim domaćinstvima šafran da bi sirnica dobila intenzivnu žutu boju te aroma ruže.
Ovo jaje od srca se daje
Pisanica je simbol Uskrsa, a prema vjerovanjima, bojano, odnosno šarano jaje zaštitit će od zlih sila. U narodu se vjerovalo da i nije naodmet kod oranja u zemlju baciti ljuske pisanice, pogotovo ako su blagoslovljene, jer će se tako usjevi zaštititi od štetočina.
Darovano šareno jaje nekoć je bilo i znak pomirenja i obnavljanja dobrosusjedskih odnosa. Pisanica mnogo govori o onome koji ju je šarao – odnosno, pisanice su bile i svojevrsni prenositelji poruka i želja. U Međimurju se tradicionalno ukrašavaju ‘črne’ pisanice kako bi se istaknula ljepota njihovog ukrašavanja, a darivanje crnih jaja dio je običaja sestrenja i bratimljenja. Šaralo se, a i danas se zahvaljujući entuzijastima šara, voskom, kičicom i bojom. Kičicom se vosak nanosi na koru jajeta, odnosno stvaraju se šare, pišu poruke i crtaju oblici. Tamo gdje je vosak, ne prodire boja – stoga, nakon što se vosak ukruti, jaja se stavljaju u prirodne boje da stoje i po nekoliko sati (što dulje stoje, intenzivnija je boja). Nakon vađenja, vosak se obriše, šare postanu vidljive, a jaje se premaže slaninom.
Priroda daje boju što traje
Nekad se kuhala kora divlje jabuke koja izlučuje žutu boju, crvena se dobivala iz korijena broćike, broća ili broćce. Kora johe služila je za dobivanje crne boje, a šljivova, orahova, kruškina i dudova kora daju smeđu boju. Ljubičasta se boja dobivala od tek rascvjetalih ljubičica koje su se prokuhale u vodi. Srećom, danas ima sve više poklonika prirodno obojanih jaja: za crvenu boju prokuhava se lupina luka, za zelenu špinat ili peršin, za smeđu crni čaj, a za ljubičastu cikla. Žuta boja može se dobiti umakanjem jajeta u vodu u kojoj je prokuhana kurkuma, a zagasito ljubičastu boju s kristalnim odsjajem dobit će jaja prokuhana u crvenom vinu.
Zeko kao simbol novog rađanja života
Mnogi će se pitati kakve veze imaju zečevi s jajima i uskrsnim običajima? Zec, odnosno kunić, u pogansko je doba bio simbol plodnosti, a u anglosaksonskim je narodima predstavljao zemaljsko utjelovljenje božice plodnosti Eastre. Naime, s razlogom – zečevi su životinje koje se vrlo brzo razmnožavaju, stoga ne čudi da su bili simbol novog rađanja života, pogotovo u proljetno doba. I tako je zeko u hrvatski uskrsni običaj „uskočio” iz germanskoga područja. A čokoladni zečevi? I njih su počeli raditi u Njemačkoj, a potom su odskakutali u cijeli svijet.
Uskrsni običaji uz pjesme i krijesove
Uskrs je dan kad počinje novi ciklus, novi život, kad se pjeva, pleše i veseli. U hrvatskom je narodu poznato više od stotinu tradicionalnih pjesama koje se pjevaju kao uskrsne pjesme od Velike subote do Duhova. Pjesme se pjevaju i oko krijesa ili vuzmice koja se pali uglavnom po cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Vatra se pali u rano uskrsno jutro, ljudi se okupljaju, pjevaju, plešu… Zajednički slave najveći kršćanski blagdan.
Nakon blagoslova uskrsne košarice, nemojte se kod kuće zaboraviti „tucati” s jajima, odnosno pisanicama – svatko neka odabere jedno jaje kojim se udara o drugo. Pobjednik je onaj tko posljednji ostane s cijelim jajetom. Što dobiva? Toga se dosjetite sami!
