Kažu da je ljepota u oku promatrača, a onu istinsku, nenametljivu ljepotu Slavonije i Baranje prepoznao je upravo Hazen Audel – svjetski poznati američki putnik, biolog, novinar i istraživač, lice National Geographica te autor serijala Primal Survivor i Survive the Tribe.
Već gotovo tri desetljeća Hazen putuje u najudaljenije i najneobičnije krajeve svijeta, istražujući tradiciju i svakodnevicu zajednica koje žive u skladu s prirodom. Europu je pritom rijetko birao, smatrajući je nedovoljno „divljom“ i neotkrivenom, a upravo mu je nakon iskustva u Međimurju i boravak u Slavoniji i Baranji pokazao koliko se i ovdje može duboko disati.
Upravo je ovaj dio Hrvatske otvorio novo poglavlje u njegovim putovanjima. Kao i mnoge putnike prije njega, Hazena je posebno očarao kraj uz ušće moćnih rijeka Drave i Dunava, nad krajolikom koji je nazvao „autentičnom, tihom i duboko prirodnom Europom“. Osvojio ga je i Kopački rit, koji je, baš kao i brojni drugi posjetitelji, opisao kao „europsku Amazonu“. Za Hazena je to prostor u kojem čovjek nije tek gost, nego sudionik života rijeka, šuma i močvara.
Hazenovo otkriće autentične i nestašne Slavonije i Baranje
Niz lokaliteta koje je tijekom proljetnog putovanja ove godine istražio – kako sam kaže – promijenio ga je, a vjerujemo da ćete i sami razumjeti zašto je prijateljima zahvalio što su ga doveli „negdje gdje stvarno pripada“.
Ovdje je otkrivao sve: od dramatičnih litica i slapova Parka prirode Papuk do vinograda Kutjevačkog vinogorja; od jahanja kroz poplavne šume na rubu Osijeka do susreta s konjima na ranču Ramarin. Posebna emocija probudila se u Vukovaru, na Dunavu koji je stoljećima oblikovao ovaj prostor, i u Đakovu, čiji su ga katedrala, lipicanci i tradicija konjičkog uzgoja – kako priznaje – „ostavili bez daha“.
Njegov boravak nije mogao proći ni bez susreta s baranjskim, erdutskim i feričanačkim vinarima, a oduševila ga je filozofija hrane i vina „od polja do stola“, upotreba gline, drva i prirodnih materijala, kao i toplina ljudi koji tradiciju ne čuvaju zbog turizma, nego zato što je dio njihova identiteta. Hazen je često isticao kako „ovdje ništa ne izgleda namješteno – sve je stvarno, živo i organsko“.
Osvojila ga je i nestašna, razigrana strana ovoga kraja – duh karnevala, slavonskih običaja i legendarna Baranjska Buša, dio nematerijalne svjetske kulturne baštine, u koju se naposljetku odlučio i sam maskirati.
Sve što je ovdje doživio – od vožnje čamcem po Dunavu, preko uspona na vinske ceste Banskog brda, do šarana na rašljama, kulena, domaćih jela iz glinenih ćupova i mirisa šuma – ostavilo je na njega snažan trag. Upoznao je Slavoniju i Baranju onakvima kakve doista jesu: autentične, široke, tihe, snažne i iskreno gostoljubive.
